O Kladarima


Poštovani posjetitelju, učinili ste nam čast dolaskom na vrata naših stranica. Slobodno uđite, uljudnim gostima se radujemo.

Koga ćete upoznati? Kladarce, Posavljake iz BiH, tu ima ponešto o nama, našim korijenima, o našoj kulturnoj baštini. Ako niste iz Kladara Donjih Vi ćete otvaranjem ove stranice ugledati trag jednog naroda koji je postojao u Bosanskoj Posavini, i koji je u na rubu opstojnosti tih prostora. Pitate se kako je to moguće. Pa moguće je, dešava se nešto što ne želimo, ali dešava se.

Imate priliku upoznati ljude koji su imali zavičaj, a danas su razbacani svuda po svijetu i zavičaj nose u srcima najviše kao uspomenu.

Nismo sigurni da li nam ključ sudbine netko uze ili smo ga sami izgubili. Poslije ratova ljudi se vraćaju svojoj, pa makar i srušenoj, kući. U našem slučaju povratku se ispriječilo mnogo sudbonosnih prepreka.

Unatoč svemu, zavičaj ne zaboravljamo. Zavičaj nam je nadahnuće, utjeha i nada. Ako ste iz Kladara Donjih onda bi vam ove stranice mogle biti tračak svjetlosti koje zrcale nešto od naše prošlosti, stradanja u minulim vremenima, kako nam je danas, što bi željeli sutra. Možda pokušaj skupljanja još više snage da sačuvamo u sebi ono najvrjednije, da sačuvamo razum i ne vratimo na isti način kamen onom tko ga na nas baci. Ipak tražiti ćemo svoj put kako bi bili svoj na svome.

Na stranicama naći ćete nešto o povijesti našeg sela, čijeg imena nema u mnogim zemljopisnim kartama, te kako je selo dobilo ime, da vidite jednu rukom nacrtanu mapu sela sa svim ucrtanim kućama iz 1992 g. u kojima smo sretno živjeli s našom djecom, bakama i djedovima, roditeljima, sestrama, braćom, a u kojima uglavnom više nismo.

Tu je ponešto o kulturnim sadržajima koji izviru iz našeg bića, sportu i slično. Nije nam utjeha da nismo prvi koji smo ostali bez svoje domovine, ali nam je u duši izazov da se borimo za svoju opstojnost. Posebno daju nadu mladi ljudi koji su odlučni za očuvanje svog nacionalnog bića kroz; njegovanje kulturne baštine, usvajanja novih tehnologija i znanja, to potvrđuju pisma koja sam dobio i s ponosom ih čitam.

Jozo Dubravac

Mapa sela Kladri Donji


Stanovništvo


Vjeruje se da je veće doseljavanje na prostore Kladara počelo na samom kraju XVII stoljeća (od 1697 g.) i početkom XVIII stoljeća.

Obitelji Stanić u Kladarima Donjim se smatraju starosjediocima, njih su zatekli Dubravci u vrijeme naseljavanja. Za nacionalnu i kulturnu opstojnost, unatoč životu stotinama godina pod pritiskom tuđinaca na asimiliranje, svećenici franjevci su sebi u povijesnu zadaću uzeli očuvanje opstojnosti hrvatskog bića. Oni su razumjeli povijesne okolnosti, držali narod na okupu, stišavajući u narodu strasti za prijevremeni otpor, a kada su za to sazrele povijesne okolnosti stavljali su se na čelo otpora.

Franjevci su prepoznali u hrvatskom narodu težnju za humanim suživotom sa drugim narodima, njegovali su takve odnose, u doba kriznih poremećaja ostajali na tragu istine, i bili putokaz opstojnosti svog naroda.

U tom ozračju treba promatrati i društveno politički okvir ovog prostora.

Stalna težnja vanjskih sila na dominaciju ovim prostorom, iznjedrila je jedino moguć oblik opstanka zajednice.

Zajednica je morala gospodarstveno, kulturno i vjerski biti što zbijenija da bi se obranila od tuđih nasrtaja.

Ustroj života obitelji u doba pod tuđincem je oblikovan normama postojećeg društvenog poretka, a očitovao se u centralizmu vlasti jedne osobe u obitelji, u neku ruku živio je patrijarhat.

Na čelu zajednice (zajednicu ili zadrugu čini više obitelji jedne loze) bio je starješina, osoba koja je vodila zajednicu i o svemu brinula i odlučivala.

Bez odobrenja te osobe nije se smjelo učiniti ništa bitno.

Udaja ili ženidba, kupovina ili prodaja je bila moguća samo uz pristanak starješine zajednice.

Običajne norme su toliko poštivane, da je državni aparat rijetko regulirao pravnim normama neke odnose među mještanima. Vjerojatno zbog povijesne stvarnosti, mještani ovog kraja nisu mnogo držali do pravnog reguliranja državnih institucija.

Kladari su prostorno i po broju stanovnika srednje veliko selo.

Početkom 1992 godine u selu je živjelo 1.046 stanovnika, od toga 1.006 Hrvata, a nakon toga broj Hrvata pada na "0", tek iza 2000 g. na svoje ognjište dolazi pokoji Hrvat, povratnik.

Matematičar bi rekao: funkcija teži u "0".

Samo što se udahnulo lakše, popustile boli sa rana II svj. rata, kao kad iz vedra neba udari munja, netko od susjeda viknu: "kupi djecu i bjež'!".

Sudbina je namijenila Hrvatima Posavine novi križ. Bez zavičaja, raštrkani po svijetu, mnogi se pitaju: "Zašto?" "Bože, što smo zgriješili?"

Jozo Dubravac

KAKO SE ŽIVJELO


Od čega se živjelo

Težak život iza 1945 g. trajao je 20-tak godina, mnoštvo djece bez roditelja, siročadi, udovica... Kruh se ovdje zarađivao na zemlji, sa usjeva. Škrti prinosi žitarica i povrća održavali su teško preživljavanje. Suša je 1951 g. uništila voće, ni stoke nije bilo dovoljno.

Mlađi i zdraviji odlazili su na rad u Slavoniju, jedini spas, tamo se nešto kruha na poljoprivredi moglo zaraditi. Selo je presjekla željeznička pruga Šamac – Sarajevo na dva dijela. Na izgradnji pruge su uz naše ljude radili i zarobljeni Nijemci. Oni su prema pričanju mještana znali voziti traktore, trasirati prugu, graditi zgrade na postajama i td.

Naime, po nekim planovima željeznička postaja je bila predviđena u Kladarima, ali završilo je drugačije.

Nada u lakše sutra nije umirala, vrijeme je donijelo dan kad su se mještani ponosili prvim traktoristima u selu. Bičvići su držali dućan i mlin (vatrenku), izučili su prvi učitelji u selu, zatim nastavnici, svećenik, inženjer, doktor, obućar, električar i druge zanatlije.

Zbog tragova teškog života od 1970 g. mnogi koriste mogućnost odlaska u zemlje zapadne Europe, novi zarađeni kapital u vrijednim rukama preobrazio je zavičaj u prostor ugodan za život. Nažalost kao i svako zlatno doba, i ovo naše trajalo je kratko.

Inače Kladarci su bili vični kao i susjedi Garevljani radu u mlinovima (vodenicama) na rijeci Bosni. Rijeka Bosna je vezala mještane za sebe, ta silna brza voda, koja je zbog širine i dubine izgledala mirna, kao da i ona sudbinski teče tijelom mještana.

Prožela je svom svojom dubinom kroz dušu ovih ljudi; pili čistu vodu, plivali i kupali se, doživjeli radosti iz sna u njoj, mljeli brašno njenom snagom u vodenicama, plovili čamcima i skelom, lovili ribu, močili konoplju, kudili su je jer im odnese očeve, sinove, braću, najdraže ljubavi što ih zarobljene 1945 g. u Burića štali pobiše ljudi ledena srca. Unatoč svemu i poplavama, njoj je sve oprošteno, pa ovaj čovjek stvoren je da ne zaboravlja, ali prašta.

Rijeka nije priznala odlazak naš zauvijek sa ognjišta otaca naših, mi nismo zaboravili rijeku. Još uvijek ljeska lišće topola obasjanih suncem pored Bosne, na livadama iz sna, na stazama radosti naših.

Jozo Dubravac

Napuštanje sela


Poznati su u povijesti našeg mjesta slučajevi napuštanja sela i ponovnog vraćanja na svoja ognjišta. U novijoj povijesti takav slučaj se događao u II svj. ratu, mještani su izbivali izvan sela nekoliko dana.

Nevolja je zavila u crno mnoge obitelji, rat je pokupio mnoštvo žrtava. Ostati će zapisana smrtna presuda bez suda za mnoge iz štale Burića (u Garevcu), nakon zvaničnog završetka rata i pada Berlina. Navode se brojke pogubljenih od 400-450, koji su u tri noći odvedene na tri stratišta i pogubljeni. Među njima bilo je i Kladaraca. Pamti se i veliko stradanje 3.1.1945. g. u obitelji Dubravac. Pogubljene su 22 osobe i 6 osoba je ranjeno.

Sudbina se pobrinula da situacija bude ponovno gorka.

Ni pedeset godina iza II svj. rata, točnije na blagdan sv. Ive 24.06.1992. g. mještani su slutili da se nešto ružno sprema.

Bili su u pravu, nisu zanoćili u svojim kućama 27.06.1992. g.

Prvi pade Anto Galić na braniku svog sela.

Žrtve se nižu.

Od tada su prošle mnoge besane noći, zašto?

Imamo li pravo živjeti, biti svoj na svome?

Jozo Dubravac

Kulturni život


Najdublji trag i temelje u kulturi ovog življa utisnulo je kršćanstvo. Blagdan Spasovo kladarici posebno štuju, pa to je dan kad u misi, veselju i pjesmi dragi gosti kod nas s nama blaguju. U znak poštovanja i zahvalnosti svetoj Mariji na plodovima zemlje, kladarci dadoše napraviti početkom XIX stoljeća kip Blažene Djevice Marije.

Kako je Spasovo poljski blagoslov, odvijale su se procesije do Zatnja (njive Dragića), pored rijeke Bosne. Kip je nakon blagoslova polja bio povjeren uglednom mještaninu Marku Šuveru na čuvanje u njegovoj magazi, pa se onda našao u Bičvićima, pa u Pavićima, a na kraju smješten na Velikom Ždralovcu kao spomenik BDM, gdje je utemeljeno i misno slavlje. Kladarci pred početak II svj. rata osnivaju groblje u Kladarima (poznata kao Bičuša), a do tada i koju godinu kasnije su sahranjivali svoje pokojne u garevačko groblje. Na groblju je 1991 g. izgrađena kapela.

Od vajkada želeći slobodu ovaj narod je naučio razumjeti zbilju, naučio je graditi odnose među narodima koji vode suživotu i snošljivošću,

naučio je da ništa ne nastaje slučajno, naučio je da su strpljenje i tolerancija trajna vrijednost. Od tuda u našem jeziku i primjesa drugih jezika, u šargiji spoj turskog saza i izvorne tamburice, običaja koji su prepleteni svim kulturnim utjecajima ostalih naroda na ovom prostoru.

Tu je spoj glazbala violine i šargije, pjesme tonova Orijenta i Slavonije. Tu je mnogo sličnosti, a i različitosti.

Svaki narod nosi neku samo svoju posebnost, to su naravno imali i narodnosti u BiH, i međusobno su uočavali te razlike. Nošnja naših majki, posebno nakon druge polovine XX stoljeća je sinteza Slavonske i Mađarske kulture. Do šezdesetih godina XX stoljeća govorni jezik je bio bogat turskim izrazima, a narječje ikavicom. Masovnijom izobrazbom mladih u školama, jezik se brzo oslobodio turcizma i ikavice, ali poprimio je utjecaj Srpske kulture.

U našim krajevima poznata su razna sportska nadmetanja, u ranije vrijeme aktivnijeg bavljenja zemljoradnjom pastiri su igrali piriz, topa grada, hrvali se, bacali kamen s ramena, a u vrijeme dugih zimskih noći muškarci su igrali ″prsten″. Već sam spomenuo šargiju i violinu, dva najomiljenija glazbala ovih prostora. Od svirala kod nas su korišteni dvojnice i frula.

Jozo Dubravac

Osnovna škola u Kladarima Donjim


Osnovno školsko obrazovanje Kladarci su od 1908 g. zajedno usvajali s garevljanima u njihovoj školi. Dakle u garevačkoj osnovnoj školi rađale su se još dublje veze mještana ova dva sela. Ideja mještana da se u Kladarima gradi osnovna škola oživljava 1961 g. i ona se počinje graditi s velikim teškoćama. Nastupio je duži prekid u radu, ali ipak 1965 g. kladarska škola počinje sa radom i u njoj uče djeca iz Garevca, Čardaka, Kornice, Miloševca i Kladara.

Prošle su tri-četiri godine i elektrifikacija sela je počela. Kasnije se gradi još jedna osnovna škola s dvoranom za tjelesni odgoj.

U osnovnoj školi (8 razreda) počinju raditi prvi kladarski učitelji i nastavnici Bičvići, braća Adžamići, Pipunić…

Izgradnjom škole kladarci osnivaju Kulturno prosvjetnu grupu koja dobiva na značenju suradnjom naših učitelja. Pod njihovim vodstvom, posebno braće Adžamić bivaju ostvarena značajna dramska djela, neka su napisali Adžamići, a izvođena su na priredbama i u susjednim selima, te nagrađivana.

Jozo Dubravac

© 2014-2015 Kladari Donji Portal - All right reserved